Nismo implementirali ‘krivu’ vrstu kapitalizma

Naravno da je kapitalizam u Hrvatskoj ili u postsocijalističkoj Europi drugačiji od onog u SAD-u, Francuskoj ili Rusiji, ali to je zato što se on nužno pojavljuje u specifičnim institucijskim konfiguracijama. Premisu prema kojoj smo krivo implementirali zamišljeni zapadni model trebamo što prije napustiti

Nedavno se u našoj javnosti debatiralo o jednoj staroj tezi sociologa Josipa Županova s kraja 1960-ih godina, o tzv. teoriji egalitarnog sindroma (TES). Ukratko, ona tvrdi da je jedan od glavnih uzroka najprije jugoslavenskog, a onda i današnjeg hrvatskog privrednog zaostajanja za zapadnim ekonomijama prevladavajući sindrom egalitarnosti koji, kako se u toj teoriji tvrdi, suzbija natjecanje, uvodi uravnilovku, ljude čini nesklonima riziku i, generalno govoreći, smanjuje konkurentnost privrede u društvima u kojima dominira. Danijela Dolenec sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti napisala je prije dvije godine rad koji je bio svojevrsni uvod u današnje javne rasprave i u kojem je osporila glavne Županovljeve teze. Rasprava se nastavila i među drugim domaćim politolozima i sociolozima, a nas su u razgovoru sa zagrebačkom politologinjom, između ostalog, zanimali i odgovori na pitanja o uzrocima današnje krize, je li među njima i sindrom egalitarnosti, koliko je Županovljeva teza sukladna današnjim dominirajućim društvenim vrijednostima i slično.

Jesu li Županovljeve teze o radikalnom egalitarizmu koje su se pojavile u njegovim radovima već u drugoj polovici šezdesetih bile odraz tadašnjih rasprava oko tih godina pokrenute privredne reforme, unutar koje se postepeno napuštala planska u korist tržišne privrede, napuštala se tzv. uravnilovka i saniranje gubitaša, a uvodilo natjecanje među poduzećima?

Rad koji sam objavila u ‘Političkoj misli’ primarno je fokusiran na unutarnju valjanost Županovljevih teza, u smislu njihove empirijske utemeljenosti i teorijske koherentnosti, te se manjim dijelom dotiče povijesne kontekstualizacije Županovljevog rada u Jugoslaviji šezdesetih godina. Ta me pak tema s vremenom sve više zanima, prvenstveno iz perspektive uloge društvenih znanosti u političkom životu tada i njihove uloge danas. U istraživanju koje razvijam s kolegicom Karin Doolan i kolegom Mislavom Žitkom tako na primjer istražujemo tezu o kontradiktornoj poziciji klasne analize u Jugoslaviji, koju su zapravo koristili liberalni kritičari režima. S druge strane, zanima nas utjecajna teza u domaćim društvenim znanostima, koja proces modernizacije u Hrvatskoj tumači kao devijantan. Teza se najprije pojavljuje vezano uz proces socijalističke modernizacije u Jugoslaviji, a kasnije se ta metafora seli na karakterizaciju kapitalizma u Hrvatskoj. Drugim riječima, domaće je akademsko polje sklono našem društvu dijagnosticirati nekakva zastranjenja, u što se odlično uklapa Županovljeva teza o egalitarnom ‘sindromu’.

No da se vratim na vaše pitanje, zapravo sam u radu koji je objavljen u ‘Političkoj misli’ imala skroman cilj ukazati na činjenicu da su rasprave koje su vođene u javnoj i akademskoj sferi u Jugoslaviji bile pluralističnije nego što smo danas skloni pretpostaviti. Mojoj generaciji, a posebno onima mlađima od mene, prenesena je slika Jugoslavije kao crnog mraka, boljševičkog jednoumlja. Bez da osporavam autoritarni karakter tog režima, čini mi se da naše interpretacije tog vremena ipak moraju biti nijansiranije, uključujući i razlikovanje situacije 1940-ih, 1960-ih ili 1980-ih godina.

Porast nejednakosti 1960-ih

Otprilike u isto vrijeme, s vrhuncem u 1968., pojavljuju se i kontrastavovi, izraženi prije svega kod studenata, koji su protiv zaokreta prema kapitalističkom tipu privrede i povećanoj nejednakosti. Naime, i sociologija se tada uključuje u javne rasprave o smjeru kretanja društva.

Sociologija se kao disciplina šezdesetih godina tek konstituira, kao mlađa sestra filozofije, i to nakon perioda poslije Drugog svjetskog rata u kojem je diskreditirana kao buržoaska znanost i uklonjena iz akademskih kurikuluma. U tom smislu ćemo za empirijske radove koji progovaraju o različitim aspektima i dinamici društvenih nejednakosti u Jugoslaviji pričekati kasne sedamdesete i osamdesete godine. Ono što pak znamo iz tih istraživanja jest da su šezdesete doista bile period obilježen porastom nejednakosti i socijalnim raslojavanjem, kao i migracijom u Zapadnu Europu.

Otkuda danas interes za teoriju egalitarnog sindroma? Zato što smo opet u krizi ili smo disfunkcionalni jer smo baštinici socijalizma ili nešto treće?

Većina će se ljudi vjerojatno složiti da Hrvatska nije društvo koje svojim građanima osigurava dostojan život i perspektivu, te je u tom smislu jasno da imamo potrebu da si objasnimo što je u našoj putanji ‘tranzicije’ pošlo krivo i kako to promijeniti. Ključne su razlike, naravno, u tome kako interpretiramo što su uzroci, a što posljedice. Nesporno je da među građanima i građankama Hrvatske postoji sklonost egalitarizmu. No ono oko čega se analitičari neće složiti jest je li to za Hrvatsku dobro ili loše. Domaći liberalni analitičari egalitarne stavove tumače kao prepreku društvenom razvoju. S druge strane suvremena istraživanja ukazuju na činjenicu da rastuće nejednakosti imaju niz negativnih ekonomskih i političkih posljedica. Utjecajno istraživanje britanskih epidemiologa Richarda Wilkinsona i Kate Pickett (‘The Spirit Level: Why Equality is Better for Everyone’) sugerira da su brojni društveni problemi, od socijalne mobilnosti i razine međusobnog povjerenja, do dobrobiti djece, zloupotrebe droga ili mentalnog zdravlja, izraženiji u društvima koja karakterizira veća nejednakost. Posljednjih je godina, i prije Thomasa Pikettyja, izašlo dosta utjecajnih studija koje govore o negativnim posljedicama nejednakosti, od one harvardskog filozofa Michaela Sandela (‘What Money Can’t Buy’), preko uglednih britanskih znanstvenika Roberta i Edwarda Skidelskog (‘How Much is Enough?’), pa do Josepha Stiglitza, Branka Milanovića itd. Prema tome, analize koje egalitarizam prikazuju kao devijaciju socijalističke modernizacije i proglašavaju preprekom razvoju čine mi se anakronima i promašenima.

Drži li ta teorija vodu, odnosno je li heuristički plodna ili je samo riječ o ‘boljem žurnalizmu’, kako kaže sociolog Nenad Fanuko?

Na jednoj od javnih rasprava o egalitarnom sindromu održanih ove godine profesor Rade Kalanj je rekao da je egalitarni sindrom prije stajalište nego teorija, i ja bih se s time složila. U svom radu sam pokušala pokazati kako u Županovljevoj tezi o radikalnom egalitarizmu postoji cijeli niz problema, kako teorijske tako i empirijske prirode. Ono što je najviše preneseno u javnosti su moji prigovori njegovim empirijskim istraživanjima, gdje ih ja tobože kritiziram što nisu dovoljno sofisticirani i stavlja mi se na teret da ga mjerim nepravednim kriterijima iz današnje perspektive. To je iskrivljavanje mojih nalaza: moj glavni nalaz vezano uz Županovljeva istraživanja jest da je opetovano i često neopravdano generalizirao, i neopravdano izvlačio zaključke iz podataka koje je imao. To su prigovori elementarnoj znanstvenoj metodi kakvu razvijamo još od Francisa Bacona.

Zašto je to radio? Smatram da su mu osobna uvjerenja utjecala na interpretaciju rezultata. Kao što znamo još od Maxa Webera, uvjerenja i vrijednosti imaju nezaobilaznu ulogu u znanosti, primarno u tome koje fenomene odlučujemo istraživati – i to se svuda smatra legitimnim. Ono što pak nije legitimno jest da vam uvjerenja interferiraju u interpretaciji nalaza do mjere da zanemarujete podatke koji vam ne odgovaraju, selektivno birate podatke koji vam odgovaraju ili izvlačite zaključke koje nije opravdano izvlačiti iz podataka koje imate. To je u znanosti nelegitimno raditi.

Kategorički orijentalizam

Pokazuje li Županovljev TES da je jugoslavenski društveni model bio samo jedna aberacija, samo incident u modernizaciji, koji se, zapravo, ne može ponoviti?

Istraživanje koje sada provodim, vezano uz teorije modernizacije i njihovu interpretaciju u zemljama Istočne Europe, pokazuje da u reprodukciji orijentalističkog diskursa hrvatsko akademsko polje ne predstavlja nekakav poseban fenomen. Istaknuti znanstvenici iz Istočne Europe koji su se afirmirali na Zapadu, poput Andrewa C. Janosa ili Piotra Sztompke, komunizam su tumačili kao neuspjelu modernost, odnosno njezinu lošu kopiju. Teza je vrlo popularna i u Srbiji: Latinka Perović tako koristi sintagmu modernizacije bez modernosti, a Mladen Lazić razvija tezu o blokiranoj modernizaciji. U Mađarskoj je trajno prisutna retorička figura ‘dvostrukosti’, koja proizlazi iz promatranja mađarskog društva kroz zapadnjački obrazac, u odnosu na koji se mnoge karakteristike društva percipiraju kao zaostalost ili im se pridaje inferioran status. Slično tome, i u Poljskoj pripadnici akademskog polja vlastito društvo vrednuju s obzirom na sličnost ‘Zapadu’, te razvijaju ili tezu o imitaciji zapadnog modela, koristeći metaforu loše kopije, ili tezu o divergenciji od predloška, priklonivši se metafori devijantnosti. Kulturni antropolog David Kideckel sugerira kako je tu riječ o kategoričkom orijentalizmu, koji se ponešto razlikuje od onog Saidovog. Kod Edwarda Saida orijentalistički diskurs potpuno devaluira subjekte u odnosu na Zapad, uskraćuje im glas i ne vrednuje njihovu perspektivu. Kod kategoričkog orijentalizma subjekti zadržavaju pravo glasa, ali se onim glasovima koji devaluiraju vlastito životno iskustvo pridaje najveća vjerodostojnost. Dok orijentalizam pretpostavlja nepomirljivu razliku između Zapada i Orijenta, kategorički orijentalizam, kako kaže Kideckel, ‘nudi mogućnost iskupljivanja posrnulih kroz kapitalizam, demokraciju, civilno društvo, privatizaciju i tome slično’.

Kakav je Županovljev utjecaj (u sociologiji i šire) bio nakon 1990. godine, s obzirom na TES, koji je očito sukladan novim društvenim vrijednostima i težnjama novouspostavljene države?

Razlog zašto je Županovljev utjecaj od devedesetih nadalje tako snažan je u činjenici da su njegove teze, razvijene za vrijeme Jugoslavije, u više-manje nepromijenjenom obliku poslužile za objašnjavanje tegoba ‘tranzicije’ u tržišnu ekonomiju. Dok je u Jugoslaviji egalitarizam vodio devijantnoj modernizaciji, od devedesetih nadalje tvrdi se da hrvatsko društvo ponovno zastranjuje, odnosno da je implementiralo ‘krivu’ vrstu kapitalizma. Naslov Županovljeve knjige eseja iz 2002., ‘Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma’, dobro ilustrira taj pomak u interpretaciji. Meni se čini da takva orijentalistička perspektiva nije produktivna ni za analizu kapitalizma, ni za suvisao razgovor o budućem društvenom razvoju Hrvatske. Naravno da je kapitalizam u Hrvatskoj drugačiji od onog u SAD-u, Francuskoj ili Rusiji, ali to je zato što se kapitalizam kao društveni poredak nužno pojavljuje u specifičnim institucijskim konfiguracijama. Unutar suvremene komparativne političke ekonomije već se skupila poveća hrpa istraživanja o inačicama kapitalizma u postsocijalističkoj Europi. Kao njihove zajedničke karakteristike ističu se na primjer deindustrijalizacija i visoka nezaposlenost, visoka izloženost investicijskim strategijama multinacionalnih kompanija i ulagačkim odlukama stranih banaka, pad ukupne razine javnog ulaganja u socijalnu zaštitu i rast nejednakosti. Komparativnim istraživanjima koja počivaju na takvim postavkama čini mi se da možemo nešto suvislo reći o karakteru poretka u kojem živimo, dok premisu prema kojoj smo krivo implementirali zamišljeni zapadni model trebamo što prije napustiti.